Jedino što mi pada na pamet, koji igrač, koji zajebant, koji frajer, koji dasa, koja sveznajuća protuha. Najbolji od najboljih. Nisi trebao ništa čitati, jer si ionako sve kužio. To se već vidi na onim tvojim fotkama kad si bio petogodišnjak. Ali čitao si, i to vrhunski čitao, prekrasno pisao, a još nenadmašnije pričao, o onome što si čitao. Razumijevanjem za ljudske slabosti i u prosječnim knjigama nalazio bi nešto vrijedno (čak i u onim Jergovićevim, haha, šalim se, samo te želim malo nasmijati, mili razbojniče). Prisutnost, to je bila tvoja tajna. Bio si prisutan kao malo tko. I sad kad si otišao, ostaješ prisutan, jer kako bi netko kao ti ikada mogao nestati. I neminovnu bol koja nastaje tvojim odlaskom (ali samo do nekog ponovnog susreta) natkriljuje samo zahvalnost na prijateljstvu s tobom. Svakoga jednom u životu dodirne anđeo, kaže naš pisac, eto, mi koji smo te poznavali, znamo tko je bio taj anđeo. Iako se ti s time ne bi složio, i ja bih morao priznati da si ovaj put u pravu (što znači da si inače uvijek u krivu, haha, jesam te lopužo lišče). U pravu si jer je sasvim moguće da si umjesto anđela bio najbliže definiciji sveca u 21. stoljeću. Hoću reći, u svemu bi nalazio sveto. Govorili o malim bubicama, bišonima ili Muhamedu Aliju ( Frazeru još i više). Ali nema potrebe za svime time, uzoriti pustinjače, tko si bio i što jesi. Dodirnuo si srca mnogih. Pojačao svijetlo u našim životima. Hvala ti na tome.
