srijeda, listopada 29, 2003
o opsežnim romanima.
amerikanci, praktični kakvi već jesu, imaju pojam "book lovers" i ako bih neki atribut bez sustezanja prihvatio, onda bih mogao za sebe reći da spadam u tu skupinu.
Pa da nešto o toj svojoj ljubavi izložim možebitnim čitateljima.
Fellini je volio velike žene, ja volim velike romane. (S ženama čini se (više) nemam sreće.)
u zadnje vrijeme čitam ili sam pročitao dva velika i opsežna romana, jedan je "Karneval" Bele Hamvasa, a drugi (koji čitam) je "A Glastonbury Romance" John Cowpera Powysa. Svaki preko 1000 stranica.
/Nisam u stanju pisati prikaze ili vrednovati ta monumentalna dijela. To me ne zanima, a nisam za to niti spreman/sposoban. Mogu izreći svoje sudove, ali ih ne mogu obrazložiti. Sviđaju mi se. Znam po sebi, ono što me ponajviše "zapali" za pojedinu stvar nije snaga pisanog argumenta. Ono što me najviše pridobije je recimo, kad mi prijatelj samo kaže ime nekog pisca (npr. Papinija), zatvori oči i klimne glavom. To je argument koji odmah prihvaćam./
O "Karnevalu" zbilja nema smisla govoriti, treba pročitati to čudo od romana. I kasnije nakon čitanja se vratiti u normalan svijet. Jedna stvar je sigurna; to je roman koji je subverzivan za čitaoca. Powysa čitam polako i uživam. O njemu ću još pisati ovdje, nadam se.
Ono što sam ustvari htio reći je to da veliki romani svojim opsegom, (a za razliku od manjih romana od recimo 150-300 str) i širinom stvaraju jedan paralelni svijet, i kad smo jednom ušli u taj svijet, šteta bi bilo izaći nakon samo 200 stranica. Zato po meni romanopisac koji ima šta za napisati (a nesumnjivo je da Powys i Hamvas itekako imaju) mora zauzeti prostor. Skoro da sam razočaran ako roman ima manje od 300 str. Ne kažem da se ne može napisati dobar kratki roman. Može, itekako može, ima tu izuzetno dobrih dijela i nije da to ne cijenim, ali osobno volim ogromne romane od 1000 i više stranica. Romančine. Dijela koja polako možemo čitati čitavu zimu, i znamo kad navečer idemo na počinak da nas na ormariću kraj kreveta čeka jedan takav roman, i tako možemo zaboraviti brige dana i makar na kraju dana uroniti u nešto drugo. Dati kraju dana jedan dobar ton.
Naravno, ima i opsežnih romana koji me ne interesiraju odviše, Tolstojev "Rat i mir" npr. jedva sam pročitao, ustvari jesam li? Više se ne sjećam dal uopće i jesam. Daleko od toga da Tolstoj nije veliki pisac. Ne sumnjam, prije će biti da ja nisam dorastao njegovoj veličini. A možda ni cjelo ovo doba nije doraslo prethodnim velikanima duha.
amerikanci, praktični kakvi već jesu, imaju pojam "book lovers" i ako bih neki atribut bez sustezanja prihvatio, onda bih mogao za sebe reći da spadam u tu skupinu.
Pa da nešto o toj svojoj ljubavi izložim možebitnim čitateljima.
Fellini je volio velike žene, ja volim velike romane. (S ženama čini se (više) nemam sreće.)
u zadnje vrijeme čitam ili sam pročitao dva velika i opsežna romana, jedan je "Karneval" Bele Hamvasa, a drugi (koji čitam) je "A Glastonbury Romance" John Cowpera Powysa. Svaki preko 1000 stranica.
/Nisam u stanju pisati prikaze ili vrednovati ta monumentalna dijela. To me ne zanima, a nisam za to niti spreman/sposoban. Mogu izreći svoje sudove, ali ih ne mogu obrazložiti. Sviđaju mi se. Znam po sebi, ono što me ponajviše "zapali" za pojedinu stvar nije snaga pisanog argumenta. Ono što me najviše pridobije je recimo, kad mi prijatelj samo kaže ime nekog pisca (npr. Papinija), zatvori oči i klimne glavom. To je argument koji odmah prihvaćam./
O "Karnevalu" zbilja nema smisla govoriti, treba pročitati to čudo od romana. I kasnije nakon čitanja se vratiti u normalan svijet. Jedna stvar je sigurna; to je roman koji je subverzivan za čitaoca. Powysa čitam polako i uživam. O njemu ću još pisati ovdje, nadam se.
Ono što sam ustvari htio reći je to da veliki romani svojim opsegom, (a za razliku od manjih romana od recimo 150-300 str) i širinom stvaraju jedan paralelni svijet, i kad smo jednom ušli u taj svijet, šteta bi bilo izaći nakon samo 200 stranica. Zato po meni romanopisac koji ima šta za napisati (a nesumnjivo je da Powys i Hamvas itekako imaju) mora zauzeti prostor. Skoro da sam razočaran ako roman ima manje od 300 str. Ne kažem da se ne može napisati dobar kratki roman. Može, itekako može, ima tu izuzetno dobrih dijela i nije da to ne cijenim, ali osobno volim ogromne romane od 1000 i više stranica. Romančine. Dijela koja polako možemo čitati čitavu zimu, i znamo kad navečer idemo na počinak da nas na ormariću kraj kreveta čeka jedan takav roman, i tako možemo zaboraviti brige dana i makar na kraju dana uroniti u nešto drugo. Dati kraju dana jedan dobar ton.
Naravno, ima i opsežnih romana koji me ne interesiraju odviše, Tolstojev "Rat i mir" npr. jedva sam pročitao, ustvari jesam li? Više se ne sjećam dal uopće i jesam. Daleko od toga da Tolstoj nije veliki pisac. Ne sumnjam, prije će biti da ja nisam dorastao njegovoj veličini. A možda ni cjelo ovo doba nije doraslo prethodnim velikanima duha.
utorak, listopada 21, 2003
Billie Holiday
"too marvelous for words"
"too marvelous for words"
četvrtak, listopada 16, 2003
Posveta
(posvećeno puteljku posutom borovim iglicama, šišarkama. I putnicima koji njime prolaze.)
kad sam bio djete, ali još takvo da su me drugi hranili, sjećam se trika koji je moja nona koristila kad nisam htio jesti. Svakoj žlici koju bi prinosila mojim ustima dodala bi posvetu. Tako bi rekla "jednu žličicu za nonota", "jednu za Bobića (psa)", "za mamu", "za tatu", "za mačku", "za oblake" , "za Sunce", "za susjede". Ja bih tad vizualizirao osobu/stvar i u njezino ime ipak prihvatio žličicu. To mi je puno kasnije dalo ideju da neke stvari imaju daleko dublji smisao ako im dodamo posvetu.
Knjige uglavnom imaju posvetu, možda zato jer se radi o produhovljenoj materiji. Svaku malu stvar koju napravim posvetit ću nekome/nečemu.
(posvećeno puteljku posutom borovim iglicama, šišarkama. I putnicima koji njime prolaze.)
kad sam bio djete, ali još takvo da su me drugi hranili, sjećam se trika koji je moja nona koristila kad nisam htio jesti. Svakoj žlici koju bi prinosila mojim ustima dodala bi posvetu. Tako bi rekla "jednu žličicu za nonota", "jednu za Bobića (psa)", "za mamu", "za tatu", "za mačku", "za oblake" , "za Sunce", "za susjede". Ja bih tad vizualizirao osobu/stvar i u njezino ime ipak prihvatio žličicu. To mi je puno kasnije dalo ideju da neke stvari imaju daleko dublji smisao ako im dodamo posvetu.
Knjige uglavnom imaju posvetu, možda zato jer se radi o produhovljenoj materiji. Svaku malu stvar koju napravim posvetit ću nekome/nečemu.
